Svako dijete treba porodicu

Došla je jesen, što znači da je moja žena Caroline počela intenzivno raditi na organizaciji ovogodišnjeg Diplomatskog zimskog bazara, najvećeg dobrotvornog događaja u BiH.  Prošle godine, oko 15.000 ljudi je došlo u Skenderiju da uživa u hrani, piću, da se igraju ili kupuju na štandovima na kojima su radile 40 ambasada zajedno sa preko 70 domaćih nevladinih organizacija i kompanija.  Zahvaljujući darežljivosti sponzora, uključujući i britanskih kompanija kao što su EFT i Mineco, 2016. godine Bazar je prikupio 130.000KM za organizacije koje rade sa djecom u cijeloj BiH.  Ove godine, nadamo se da će Bazar biti i veći i bolji.

Zahvaljujući Caroline, bio sam u prilici da posjetim neke od organizacija koje Bazar podržava i da vidim sjajan posao koji rade sa djecom koja su među najranjivijom u BiH.  Na primjer, u Banja Luci djeca oboljela od Downovog sindroma sada rade sa logopedom, što rezultira u velikim životnim promjenama.  U Sarajevu, djeca sa višestrukim posebnim potrebama imaju pristup dnevnoj njezi u centru Christine Witcutt, koji je dobio ime po škotskoj humanitarnoj radnici koju je ubio snajperista u junu 1993. godine.  A, u okolini Srebrenice, SOS dječija sela BiH rade sa porodicama koje se suočavaju sa rizikom da izgube svoju djecu.

Ove dobrotvorne organizacije popunjavaju prazninu.  Ja dolazim iz Ujedinjenog Kraljevstva i samim tim sam naviknut na prvoklasnu socijalnu brigu, posebno o djeci.  Ovdje u BiH, iako imate veliki budžet za socijalnu brigu, značajan dio tog budžeta se troši na posebne kategorije, kao što je boračka.  Porodice koje se bore sa siromaštvom, ili djeca sa invaliditetom, često ne dobijaju dovoljno podrške.  Ustvari, siromaštvo i invaliditet često idu jedno sa drugim, jer mnogu djecu sa invaliditetom odgajaju samohrani roditelji.  Nakon što otac napusti porodicu, majkama je teško da rade jer u velikom broju slučajeva moraju svojoj djeci pružati stalnu njegu.

Ponekad porodice nemaju drugog izbora nego da se odreknu svoga djeteta, i da ga smjeste u instituciju.  Pošto sam i sam otac, ne mogu ni zamisliti koliko težak život treba da bude da dovede do toga da roditelji donesu tako strašnu odluku, i suosjećam sa njima.  Međutim, u isto vrijeme, pokazatelji govore da je uvijek bolje da se dijete zadrži u porodičnom okruženju, umjesto smještanja u instituciju.  Posebno je važno da djeca mlađa od 3 godine, koja su u ključnom stadiju svog razvoja, nikada ne završe u institucijama.

Bilo mi je zadovoljstvo podržati inicijativu EU i UNICEF-a nazvanu “Svako dijete treba porodicu”.  Cilj je pomoći Bosni i Hercegovini da implementira smjernice UN-a iz 2009. godine koje kažu da kada god je dijete odvojeno od svoje porodice, alternativna skrb se treba obezbijediti u porodičnom okružju u djetetovoj zajednici, umjesto u institucijama za zbrinjavanje djece. Jedan od partnera projekta, zajedno sa relevantnim ministarstvima i drugim nevladinim organizacijama je i Hope and Homes for Children (Nada i domovi za djecu), britanska dobrotvorna organizacija koju je osnovao britanski vojnik koji je služio u BiH tokom rata.

UNICEF procjenjuje da je oko 1.640 djece u BiH bez roditeljskog staranja.  Ono što je meni posebno upečatljivo je to da skoro dvije trećine te djece imaju bar jednog roditelja.  Rezultati istraživanja pokazuju da se roditelji najčešće odriču svoje djece zbog nezaposlenosti ili siromaštva.  Drugim riječima, ta situacija se često može izbjeći.  Izuzetno je skupo smjestiti dijete u instituciju – vlastima bi bilo puno jeftinije da ponude finansijsku pomoć porodicama koje teško žive kako bi mogle zadržati svoju djecu.

Jedna stvar u sistemu u BiH me je zaista šokirala.  A to je da roditelji koji daju svoju djecu institucijama za zbrinjavanje djece često odbijaju da daju dozvolu da se djeca mogu usvojiti.  Ponekad, istina, djeca se vrate u svoje porodice nakon par godina, ali se to dešava u malom broju slučajeva.  Veliki broj djece koja završe u institucijama tu provedu svoje cijelo djetinjstvo.

Nedavno sam čuo priču o malom djetetu koje živi u instituciji za zbrinjavanje djece u BiH.  Majka je dala saglasnost da dijete bude usvojeno, ali otac, osuđeni ratni zločinac koji je na izdržavanju duge zatvorske kazne, odbio je dati saglasnost.  Osim ako se nešto ne promijeni, i otac i dijete su osuđeni da provedu dugi niz godina u instituciji.  Ali, dijete je nevino, i zasigurno zaslužuje ljubav i stabilnost koju najbolje može pružiti zamjenska porodica.

Usvajanje je najbolje dugoročno rješenje za djecu koja ne žive sa svojim roditeljima.  Ali, to nije uvijek preporučljivo ili moguće.  Alternativa, posebno kao privremena mjera, može biti smještanje djece u hraniteljske porodice.  Novi Zakon o hraniteljstvu FBiH koji je usvojen početkom godine je sjajan korak u pravom pravcu, i komplementaran je postojećem podzakonu koji je na snazi u Republici Srpskoj.  UNICEF podržava obje vlade u njihovom radu na pronalasku i obuci hraniteljskih porodica, koje mogu imati neprocjenjivu ulogu u pružanju podrške društvenom i emotivnom razvoju ranjive djece.

Toliko toga u ovoj zemlji izgleda teško ostvarivo, posebno u ovom trenutku.  Ali, možda ako budemo mislili više o pravima djece, umjesto o pravima njihovih roditelja, možemo pomoći BiH da se okrene iz prošlosti ka budućnosti.  I, ako ništa drugo, možda možemo pomoći da što više djece izađe iz institucija i uđe u nove porodice koje im mogu ponuditi najbolji mogući start u životu.