Agenti promjena

Nedavno su me pitali da na jednom događaju govorim na temu budućnosti Bosne i Hercegovine. Ja sam bio jedini govornik. Bilo mi je drago što učestvujem, ali da budem iskren, bilo mi je i malo čudno. Ja sam strani diplomata koji ovdje živi tek godinu dana. Po čemu sam ja bolje kvalifikovan da govorim o budućnosti ove zemlje nego lokalni političar? Ili, tom logikom, nego bilo ko ko je rođen i rastao ovdje? Najlogičnije bi bilo da govore mladi – oni su budućnost ove zemlje, ne ja.

Nisam baš fer jer me je organizator pozvao da govorim o novoj strategiji EU, za koju se iskreno nadam da će zaista pomoći Bosni i Hercegovini da postigne stvarni napredak ka stabilnijoj i prosperitetnijoj evropskoj budućnosti. Ali, i pored toga, mislim da je ovo primjer interesantne pojave u političkom životu ove zemlje, po kojoj, 20 godina nakon rata, često se očekuje da ideje i liderstvo dođu izvana. To, također, naglašava činjenicu da mladi ljudi u BiH nemaju glas koji zaslužuju u odlučivanju o svojoj budućnosti.

A ja nikako ne vjerujem da ovdje nedostaje ideja. Upoznao sam veliki broj sjajnih mladih ljudi sa snažnim mišljenjem o tome šta treba promijeniti. Problem nije “šta” nego “kako”. Mnogi, posebno mladi ljudi, kažu mi da su izgubili vjeru da će politički sistem dovesti do te promjene. Neki se boje posljedica ako javno progovore o ekonomskim i socijalnim izazovima sa kojima se svakodnevno suočavaju. Mnogi odustaju. Ne glasaju. A prečesto žele da napuste BiH kako bi iskoristili mogućnosti koje ovdje nemaju.

Razumijem njihovu frustraciju. Ali, ako ne glasate, onda u osnovi glasate za status quo. Ako u potpunosti okrenete leđa Bosni i Hercegovini, onda ćete izgubiti priliku da budete dio, bar malim dijelom, promjene za bolju budućnost vaše zemlje. Ne morate biti političar da bi ste bili lider. Obični ljudi mogu biti agenti promjena.

Tokom prošle godine vidio sam kako “ljudska snaga” može napraviti razliku u BiH. Nova strategija EU se nije pojavila tek tako – ona je bila direktan odgovor na prošlogodišnje proteste. Čuli smo jasnu poruku da je običnim ljudima korupcije preko glave. Da žele radna mjesta i pravdu. I odgovorili smo. Još važnije, vaši političari također reaguju. Prepoznali su da je ljudima strpljenje na izmaku; da prazni nacionalizam ne donosi ručak na sto. I tako su se državna i entitetske vlade obavezale na najvažniju i najambiciozniju refomsku agendu od završetka rata. Ovo je uzbudljiv trenutak koji mi daje stvarnu nadu za budućnost.

Postoje i drugi primjeri. Nedavno sam prvi put posjetio Zemaljski muzej. To je zadivljujuće mjesto, puno blaga koje priča priču o stoljećima mirnog suživota u BiH. Otišao sam da podržim pokret #jasammuzej koji se zalaže za otvaranje muzeja i za pronalazak održivog finansijskog okvira. Do #jasammuzej je došlo zato što je četvero žena dozlogrdilo što se muzej koristi kao taoc političkih razmirica. Samo četiri žene. I postižu značajne rezultate. Stotine ljudi se pridružilo pokretu i volontiralo da pomogne u muzeju. I sada, konačno, izgleda da smo možda blizu političkog sporazuma koji bi mogao dovesti do ponovnog otvaranja muzeja. Jedva čekam.

A kako su sjajne bile protekle sedmice za sport. Prošle sedmice, moja ambasada je navijala za Amela Tuku dok je osvajao bronzanu medalju na Svjetskom prevenstvu u Pekingu. Naravno, desio se i taj sjajni momentak kada je kadetska reprezentacija BiH u košarci osvojila Evropsko prvenstvo. Reakcije javnosti su pokazale koliko ljudima trebaju pozitivne priče i vijesti o uspjehu. Ja sam bio jedan od hiljada ljudi stiješnjenih na ulicama Sarajeva kako bi pozdravili povratak “ponosa ove zemlje”. Džanan, Njegoš, Sani, Emir, Lazar, Amar, Vedran, Aljoša, Srđan, Adi, Timur, Nikola. Oni su pokazali šta ova zemlja može postati. U ovom trenutku izgleda da će njihov uspjeh pokrenuti ozbiljnu političku debate o tome kako vlade mogu bolje podržati sport i umjetnost.

Ovi primjeri pokazuju da je promjena moguća i da često najbolji katalizatori promjene nisu političari niti strane diplomate, nego obični ljudi. Nevjerovatno je šta nekolicina organizovanih i odlučnih ljudi može postići. Ali, da bi mlade ljude ubijedili da je promjena zaista moguća, trebaće im više ovakvih uzora. Tako da ako ste vi vođa promjena, ili znate nekoga ko radi nevjerovatne stvari, bilo za svoju lokalnu zajednicu ili za svoju zemlju, kontaktirajte me. Zaista bih volio čuti o tome i možda ih posjetiti.

A za vas koji želite bolju budućnost ali ne znate gdje početi, nema veze ako ne možete naći političku stranku koju ćete podržati. Podržite pitanje koje je vama bitno. A, ako vam ništa drugo ne pada na pamet, podržite reformsku agendu. Jer političari moraju jasnije čuti glasove običnih ljudi. Ne glasove nekolicine privilegovanih koji žele da zadrže nepravedni i neodrživi status quo, već glasove mnogih koji žele promjene i koji ih žele što prije. Možda će, sljedeći put, kada budu tražili nekoga da govori o budućnosti ove zemlje, pozvati vas.