Kada nešto izgleda isuviše dobro da bi bilo istinito, obično i jeste. Osim kada nije…

Nekada prije godinu dana, odlučio sam da dam otkaz na poslu u Sarajevu i preselim u London, kako bih završio svoj drugi master na nečemu što se zove Psihologija ekonomskog života. Neminovno, kao dio te odluke, morao sam donijeti još nekoliko. Između ostalog, to je uključivalo odluku da zamijenim dobro plaćen posao za život na studentskom budžetu; snažne veze sa ljudima koje volim najviše na svijetu za, bar na početku, strance; te moj udobni stan u Sarajevu za cimerski smještaj u Londonu. Ukratko, odlučio sam da poznato zamijenim nepoznatim.

Ponovo u Sarajevu, prisjećajući se dvanaest proteklih mjeseci i pišući ovaj blog, pitam se da li je vrijedilo.  Da li bih sve ponovo?  Ma da, apsolutno!  I iskreno, trebali biste i vi…

Jer, sve čega sam se odrekao nije ništa u poređenju sa onim što sam dobio. Studiranje u Ujedinjenom Kraljevstvu je stvarno bilo jedno od najposebnijih i ispunjavajućih iskustava u mom životu.  Ako bih morao da opišem iskustvo zadnjih 12 mjeseci u jednoj riječi, bilo bi to…pa eto, formativno.

Pošto sam, na sreću ili nesreću, ekonomista, hajte da vas smorim jednom osnovnom ekonomskom računicom.  Prosječna cijena školarine za jednogodišnji master studij u Ujedinjenom Kraljevstvu je otprilike četiri prosječne godišnje plate u BiH, a to čak i ne uključuje troškove života (bolje da ne počinjem o tome).  Sve što ovim želim da kažem je da je za veliku većinu ljudi u BiH — bez obzira koliko su pametni, uspješni ili posvećeni – studiranje u Ujedinjenom Kraljevstvu skoro pa nedostižno.  Zaista, za većinu bi pohađanje univerziteta u Ujedinjenom Kraljevstvu ostala neispunjena želja, da nije Chevening stipendije.

Često u životu, kada se čini da je nešto previše dobro da bi bilo istinito, obično i jeste tako. Pa ipak, Chevening je jedan od najljepših izuzetaka ovog pravila. Imate stranu vladu koja plaća vaše obrazovanje, troškove života, knjige, letove i vizu – ukratko sve, kako biste mogli studirati na nekim od najprestižnijih univerziteta na svijetu.  I, još nevjerovatnije, Ujedinjeno Kraljevstvo to ne radi za svoju dobit tako što drugim zemljama “krade” mladost i talent.  Ne, stipendija zapravo zahtijeva da se vratite u svoju zemlju i da doprinesete svom društvu.  Dok ovo pišem, i bez obzira što sam sve to sam prošao, i dalje mi zvuči nekako nestvarno.

Sad, za sve one cinike koji tvrde da je pandemija pokazala kako su univerziteti zastarjeli i da je budućnost obrazovanja online – ušutite, stvarno, nemate pojma o čemu pričate. Studiranje u Ujedinjenom Kraljevstvu je mnogo više od formalnog obrazovanja. Da se razumijemo, ja sam imao sreću da slušam najbolje profesore koje sam ikada imao priliku da sretnem.  Zahvaljujući njima, osjećam da sada posjedujem univerzalni ključ koji mi omogućuje da otvorim mnoga vrata. Stvari, prethodno nejasne i zbunjujuće, su konačno počele da imaju smisla.

Međutim, ono što na kraju dana najviše vrijedi je zapravo cjelokupno intelektualno okruženje. Jedan od poznatih filmova Guy Ritchija počinje sa citatom iz navodne knjige Osnove šaha, koji kaže da je “jedini način sa postaneš pametniji, taj da igraš protiv pametnijeg protivnika”.  Iako knjiga zapravo ne postoji, citat sam po sebi sadrži fundamentalnu istinu.  Zaista, postanete bolja verzija sebe tako što se takmičite sa nekim od najpametnijih ljudi iz cijelog svijeta, koje univerziteti u Ujedinjenom Kraljevstvu redovno privlače.  Činjenica da sa nekima od njih stvorite trajne veze i da odjednom shvatite da imate prijatelje od Argentine do Južne Afrike zaista pravi svu razliku na svijetu. A to je nešto što baš i ne možete postići online.

I konačno, tu je i cijelo iskustvo života u Ujedinjenom Kraljevstvu i ljepota života u gradu poput Londona, punog raznolikosti. Izloženost različitim ljudima, idejama, okusima i mirisima zaista čini da se osjećate građaninom svijeta i to je prokleto sjajan osjećaj.  A tek humor… Bože, kako sam uživao u britanskom humoru.

Od Bijelih litica Dovera do nekih od najupečatljivijih pejzaža u Škotskoj. Od šarmantnog Oksforda do živog Londona – nevjerovatno je koliko sjećanja stane u samo jednu godinu.  Da budem iskren, bilo je još toliko toga što sam želio da vidim i iskusim, tek je opaki virus ipak zaustavio te planove.

Kako god, prije nekih mjesec dana dobih email od Santander Cycles – kompanije koja iznajmljuje javna bicikla po Londonu – u kom me obavještavaju o ukupnom broju vožnji i kilometara koje sam prešao tokom blokade kretanja: 62 vožnje i 314 kilometra!  Vožnja biciklom po Londonu, viđanje sa prijateljima u različitim parkovima i upoznavanje svakog dijela grada, ostat će zauvijek jedna od najdražih uspomena u mom životu.  I to je to. Uvijek ima nešto da se radi, i uvijek ima nešto da se vidi.

Na kraju ovog putovanja, život nikada više nije isti, što je i ljepota ove stipendije i njen najveći poklon.

Tako da, ukoliko čitate ove redove i razmišljate da li se prijaviti za Chevening stipendiju – prestanite razmišljati i prijavite se odmah. Isplatit će vam se i, vjerujte mi, promijeniti vas zauvijek.