Troškovi emigracije mladih

Dugi redovi ispred ambasada u Sarajevu postali su prečesta slika na putu za posao.  Migracije su činjenica modernog života, sa svojim pozitivnim i negativnim elementima.  Ali, nešto je posebno zabrinjavajuće sa tako velikim brojem mladih u tim redovima, često u društvu članova porodice, koji čekaju radnu dozvolu.  Westminster fondacija za demokratiju u BiH, uz finansijsku pomoć Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, je nedavno objavila prvo istraživanje koje sagledava koliko košta iseljavanje mladih iz ove zemlje i regiona Zapadnog Balkana.

Zaključci istraživanja su alarmantni i daju činjeničnu i jasnu osnovu da je krajnje vrijeme za djelovanje.

Ne vjerujemo da ljudima u Bosni i Hercegovini treba govoriti da se zemlja polako, ali sigurno prazni.  Često je teško naći tačne podatke, ali između popisa iz 1991. godine i onoga iz 2013, Bosna i Hercegovina je zvanično izgubila 20% svog stanovništva.  Stvarna brojka je najvjerovatnije puno veća i izgleda da se povećava zadnjih godina.  Emigracija mladih dovodi do kratkoročne i dugoročne ekonomske cijene, koju će BiH plaćati u godinama koje dolaze.

Istraživanje pokazuje da je u jednoj godini, Bosna i Hercegovina imala gubitak od 650 do preko 800 miliona eura u obrazovanju koje je uloženo u osobe koje napuštaju zemlju.  Usporedbe radi, ovaj iznos je skoro jednak vrijednosti ukupnog izvoza usluga transporta i transporta hemijske industrije.  Umjesto da doprinose razvoju svoje domovine, ovi mladi, obrazovani i kvalifikovani ljudi će graditi zemlju svoga odredišta.  Emigracija smanjuje poresku osnovu i povećava pritisak na penzione i socijalne fondove.  Nemogućnost da se spriječi godišnji odlazak ljudi tako što će im se omogućiti zaposlenje rezultira u godišnjem gubitku od 710 miliona eura.  To znači da svaka radno sposobna osoba koja emigrira, sa sobom odnese više od 21.000 eura budućeg godišnjeg BDP-a.

Ova zemlja se već muči da obezbijedi fondove za penzije, zdravstvene usluge i plate.  Možda i najvažnije, BiH također gubi mlade inovatore, sposobne donosioce odluka, naučnike, akademike, umjetnike i sve druge koji možda i ne žele napustiti Bosnu i Hercegovinu, ali osjećaju da moraju.  To je problem koji nas sve tjera da stvaramo saveze bez obzira da li dolazimo iz vlasti, privatnog ili javnog sektora.  Ovo je problem koji od nas traži da zaboravimo na razlike i da se fokusiramo na ono što nas povezuje.

Westminster fondacija za demokratiju je sprovela slična istraživanja i u drugim zemljama Zapadnog Balkana (Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija) i otkrila slične pojave.  Cijena ovih pojava nije uvijek ista, ali izazovi jesu.

Šta se može uraditi?  Prije svega, istraživanje je dio usmjerenog i detaljnog napora Ujedinjenog Kraljevstva da mladi ljudi i njihove potrebe dobiju veći prioritet u donošenju odluka i politika vlada u BiH.  Ako se saslušaju razlozi njihovih odluka ove vrste, možemo bolje shvatiti kako stvoriti uslove koji će omogućiti ljudima da izaberu ostanak.  Poruke su konzistentne – bolje javne usluge, jača vladavina prava, zdravstvo sa dostojanstvom, kvalitetno obrazovanje povezano sa dobrim poslovima, pravičnije ekonomske prilike, manje birokratije, manje uplitanje stranačkih politika u svakodnevni život, te više prostora za kreativnost i inovativnost.  Iako već postoje neki poduzetnici i drugi mladi ljudi koji su uspješni u BiH, zamislite koliko bi ih bilo kada bi se uvela ova poboljšanja.

Želimo također ohrabriti mlade ljude da učine sve da se njihov glas bolje čuje.  To počinje na dan izbora, kada samo oni koji glasaju mogu očekivati da će ih neko slušati.  To može značiti aktivnu ulogu u politici, posebno na lokalnom nivou gdje se može vidjeti najveći uticaj.  I to znači izgradnja mreža kako bi se povećala glasnoća.  Progovorite!

Pomaže i kada se o emigraciji počne drugačije razmišljati – ne samo negativno.  Može to biti kružno dešavanje.  Dijaspora je jedan od najvećih resursa bilo koje zemlje, ne samo u smislu novca koji se šalje, nego i potencijalnog izvora ideja, energije i investicija.  Brojni su primjeri poduzetnika sa vezama sa BiH koji se vraćaju u ovu zemlju kako bi trgovali, gradili, podučavali, stvarali i učili.  Ali, i oni žele znati da će dobiti fer tretman i priliku da budu uspješni, a to znači bolje politike i regulative za investitore i druge koji pokušavaju poslovati.

Ovo istraživanje mnogima koji rade na ovim pitanjima u BiH možda nije bilo iznenađujuće, mladima sigurno nije.  Ali, ohrabrujuće je da političke stranke i oni koji su na vlasti počinju razgovarati o ovim pitanjima i pitaju kako na prvo mjesto postaviti politike koje će se boriti protiv emigracije.  Ovo je ispravna stvar za uraditi, ekonomski i društveno, da se da prilika svima da žive u pravičnijoj, sigurnijoj, prosperitetnijoj i boljoj BiH.

Blog potpisuju Nermina Voloder, direktorica Westminster fondacije za demokratiju u Bosni i Hercegovini, i britanski ambasador Matt Field