Niste sami

Prošle sedmice posjetio sam Unsko-sanski kanton, da vidim šta je Ujedinjeno Kraljevstvo uradilo u tom kantonu u pružanju podrške lokalnim zajednicama.  Sasvim slučajno, taj dan se obilježavao praznik Norwuz, pa sam, tokom posjete jednoj od lokacija privremenog smještaja za migrantske porodice, bio u prilici pridružiti se proslavi perzijske nove godine, obilježenoj uz mnoštvo šarenila i divne muzike.

Iz sastanaka sa lokalnim predstavnicima vlasti, uključujući i sa premijerom kantona i nekoliko načelnika, shvatio sam veličinu izazova sa kojima se suočava Unsko-sanski kanton.  Slučajno, zbog geografskog položaja i odluka koje se donose negdje drugo, našli su se suočeni sa velikim brojem migranata u tranziciji, uključujući i maloljetnike bez pratnje i roditelje sa djecom, koji pokušavaju doći do zemalja Evropske unije.

U situaciji dolaska stotina ljudi, a veliki broj njih je spavao na otvorenom u parkovima ili na fudbalskom stadionu, građani tog područja su odgovorili darežljivošću i suosjećanjem – možda zato što su mnogi od njih i sami iskusili napuštanje svojih domova u teškim okolnostima.  Hrana, deke i druga vrsta praktične podrške je odmah pružena.  Lokalne službe su dale sve od sebe, ali u većini slučajeva, situacija je premašivala njihove mogućnosti.  A stalni pad temperature je zahtjevao hitno djelovanje.

Premijer Unsko-sanskog kantona, koji je stupio na dužnost tek u oktobru, rekao mi je kako je preko noći, to jest, u kratkom vremenu od šest mjeseci, morao postati stručnjak za pitanja migracija.  Kao i na drugim mjestima, Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je bila među prvima koji su pomogli, sa koordinacijom postojećih i novih opcija za podršku.  Zajedno sa lokalnim vlastima, usmjerili su se na obezbjeđivanje smještaja za migrante, kako ne bi boravili u parkovima i šatorima, nego u javnim zgradama, prilagođenim za njihov smještaj.  Lično sam se uvjerio da, zahvaljujući napornom radu velikog broja ljudi, svi migranti su smješteni u sigurne i čiste zgrade, te imaju pristup socijalnim službama, kao i obrazovanju.

Dok značajniji akteri planiraju dugoročnu podršku, posebno EU koja je prošle godine izdvojila 9,2 miliona eura za BiH a 13 miliona eura za ovu godinu za obezbjeđivanje hrane, odjeće, prekrivača, higijenskih potrepština, zaštite i hitnog smještaja, Ujedinjeno Kraljevstvo je uložilo 565.000 funti (1,2 miliona KM) u projekte koje su građani tog područja podržali, jer su upravo oni osjetili najveći teret migracija.  Sa ovim novcem uspjeli smo očistiti park i popraviti spomen ploče, popraviti javnu rasvjetu, obezbjediti novu sanitetsku opremu, obnoviti stadion i podržati manje projekte kojima se kroz muziku i kulturu jačaju veze unutar zajednice.

Jedan od najljepših trenutaka posjete je bio kada sam vidio da su se porodice migranata pridružile fudbalskom treningu na terenu NK Jedinstvo i da koriste globalni jezik sporta u komunikaciji sa lokalnim stanovništvom.  Pored toga, bilo je sjajno vidjeti kako mladi Cazina, uključeni u drugi projekat koji finansira Ujedinjeno Kraljevstvo, predstavljaju sopstvene društveno korisne projekte putem kviza o filmu – u mojoj biografiji su pročitali da volim filmove, pa su željeli testirati moje znanje.

Ali, shvatio sam i da su intervencije i projekti poput naših, u najboljem slučaju, samo djelimično rješenje.  Građani u Unsko-sanskom kantonu misle da su prepušteni sami sebi, da se sami bore sa problemom koji samo prolazi kroz njihov kanton, i pozdravili su naše projekte jer smo im na taj način rekli “niste sami”.  A ono što im je zaista potrebno je puno veća podrška ostatka zemlje, državne i entitetskih vlada, kako bi odgovorili na izazove koji su pred njima, od finansijskih do onih vezanih za ljudske resurse.

Otišao sam pod snažnim utiskom ove poruke građana – ne možemo ovaj problem rješavati sami, posebno zato što će se sa lijepim vremenom povećati broj migranata.  Dobri ljudi Unsko-sanskog kantona već daju sve od sebe.  Svi mi, ali posebno ostali nivoi vlasti u BiH, trebamo uraditi sve što je u našoj moći kako bi im pomogli.