Rane moje generacije i zašto ipak na kraju angažman?

Anes Osmić i Ivana Bilić, mladi aktivisti iz Bosne i Herecgovine, koriste pozorišne daske kao prostor za dijalog i vjeruju da je samo kroz zajednički rad i otvorenu komunikaciju moguće riješiti pitanja na lokalnom nivou i izgraditi zajedničku budućnost. Surađivali su na predstavi “Žute čizme” koja će biti prikazana u Sarajevu u SARTR-u 8.decembra i u Kamernom teatru u Istočnom Sarajevu 18.decembra. Ivana i Anes surađuju na projektu misije UN u Bosni i Hercegovini koji je usmjeren na problematiku seksualnog nasilja u konfliktu i stigmatizaciju preživjelih. Projekat finansijski podržava Vlada Ujedinjenog Kraljevstva.  

Rađali smo se u umiranju i nastajali u nestajanju. S majčinim mlijekom smo posisali strah i mržnju. Formativne godine smo proveli u ratu, dok se pred našim roditeljima rušilo sve do tada znano i sigurno. S rukama punih nas trebalo je samo da prežive.

Neki smo imali sreću da nas odgajaju da postanemo dobri ljudi, najprije za sebe, ali i za druge. Drugi nisu. Druge su odgajali da budu dobri Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. Ipak, prve uspomene iz škole su nam svima iste – natpisi Pazi mine i časopis Mirko. Ušli smo u klupe da na nama uče učiti. Pravljenje razlika im je uvijek najbolje išlo. Imamo čak i različite okvire prve školske uspomene, iako su škole u koje smo išli bile jednako dobre ili loše za sve. Nisu nas naučili kako da budemo sretni i zadovoljni, pa danas sve moramo sami da nadoknadimo. Danas ponovo učimo. Sami. Rodili smo se za vrijeme rata, ali taj rat još nikada nije završio. U našim glavama. Pokušavaju da nas uvjere da je ništa sve što imamo. Da je važno samo jedno te isto – tradicija, preci, ja i moje. A mi danas ništa u tome ne vidimo osim nasilja.

Probudili sam se kada smo sebi priznali da sve ovo što su nas do sada učili nema smisla. Ovo nije svijet u kojem želimo da živimo. Nećemo da budemo destruktivni. Želimo da gradimo. Nove živote, nove svjetove, nove dobre ljude. Sigurno ima još mladih koji ovako misle.

Mi smo ih upoznali. Upoznali smo Mariju, Lejlu, Đorđa, Saliha i brojne druge mlade koji žele da ovo mjesto učine boljim za život, kojima nije važna etnička pripadnost i politika koja uz to ide nego čovjek. Ljudska suština. Sreli smo se tamo gdje susret jedino ima smisla – u istim nadanjima, željama, u strasti. Pozorištu, aktivizmu, promjeni. Ne želimo da šutimo. Ne želimo da budemo posmatrači. Nećemo da budemo žrtve i iz ove priče želimo da izađemo kao pobjednici, zato biramo da opet stanemo u čizme koje žuljaju, bole, neudobne su, ali se držimo za ruke dok dalje koračamo i lakše je. Znam da je prekoputa mene prije svega ljudsko biće.

Zato i radimo ovu predstavu koja nas vraća na početak. Želimo da jasnije vidimo startnu poziciju kako bismo lakše letjeli dalje. Važno je da pričamo o ratu ljudski, humano. Da kažemo svi smo patili, i šta? Bol je dokaz da smo živi, a patnja da smo preživjeli. Preživjeli smo jer smo jaki. Stvari koje se ne prerade ostaju i tek iskrica fali da opet buknu. Problem na koži se nikada ne liječi izvana. Ni šminkom, ni skrivanjem, ni vremenom. Liječi se iznutra. Ljubavlju. Čistimo se iznutra dijalogom, upoznavanjem, slušanjem, gledanjem, praćenjem. Mi smo izabrali umjetnost kao odličan način povezivanja jer umjetnost ima emocije, omogućava nam da stanemo u te tuđe cipele za koje inače nemamo vremena jer odnese nas svakodnevnica. Želimo da ovo društvo ozdravi, a to je moguće jedino kada sami sebi pružimo ruku i popravimo sebe. Svako je zadužen samo za sebe. A svi smo dio šire mreže ljudi. Za sve koji biraju budućnost, ona se krije u saradnji, razgovoru, opraštanju i prihvatanju. I ljubavi.

Zato, generacijo moja, nemojmo dozvoliti da nas slome do kraja, da nemamo snage više da volimo sebe i život, jer život je nevjerovatan, unatoč svemu. Pokažimo da nije važno pitanje ima li života poslije smrti nego ima li života prije smrti. Život je da se živi, a ne samo da se diše.