Pomoć Bosni i Hercegovini da proda svoje proizvode u EU

Od kada sam ljetos postao ambassador, iskoristio sam svaku priliku da putujem diljem zemlje. Ljepota i raznolikost ruralnih pejzaža je prva stvar koju novajlija primjeti, a sa svakog puta se može vidjeti sijeno složeno u plastove u obliku košnice, stoka i usjevi na kojima rade vrijedni poljoprivrednici.

Često se ističe da poljoprivreda čini samo 8% bosanskohercegovačke ekonomije, ali to ne daje pravu sliku njene važnosti jer pola stanovništva ove zemlje još uvijek živi na selu i većini njih, direktno ili indirektno, izvori prihoda zavise od poljoprivrednog sektora.

Ako situacija nije dobra za bh. poljoprivrednike, onda nije dobra ni za Bosnu i Hercegovinu.

A trenutno, situacija nije dobra.

Skoro smo bili svjedoci blokade carinskih terminal od strane mljekara i poziva da vlada uspostavi nove, protekcionističke ekonomske politike. Govori se da je Bosna i Hercegovina preplavljena jeftinim proizvodima iz zemalja EU koji se sada, zbog sankcija, ne mogu izvoziti u Rusiju.

Dokazi govore drugačije. Statistike Bosne i Hercegovine kažu da nije bilo povećanja uvoza mlijeka iz EU. Ustvari suprotno, uvoz nekih mliječnih proizvoda se smanjio. Ali poljoprivrednici ispaštaju, to je sigurno. Pa u čemu je problem i gdje zaista leži odgovornost?

Korjen problema je u tome da, uprkos više od decenije pomoći i ohrabrenja od EU partnera, vlasti BiH nisu uspostavile osnovne zdravstvene i higijenske procedure koje su potrebne kako bi se prehrambeni proizvodi izvozili u EU.

Ovo je propuštena prilika, jer proizvodi poput krompira, govedine, gljiva i mlijeka, poljoprivredni i agro-industrijski proizvodi iz BiH mogu biti konkurencija i najboljima. Ali sve dok se ne uspostave neophodni standardi i provjere, tržište EU sa pola milijarde konzumenata će ostati zatvoreno.

Situacija se pogoršala i nakon što se Hrvatska prošle godine pridružila EU. Procjenjuje se da će poljoprivrednici u BiH izgubiti godišnje do 50 miliona KM u izvozu, sve dok se njihovi proizvodi ne certificiraju za prodaju u Hrvatskoj. Ovogodišnje poplave su samo povećale pritisak.

Koraci koji se moraju napraviti kako bi se ispunili zdravstveni i higijenski zahtjevi su prilično jednostavni, a EU je uvijek bila spremna da pomogne ekspertizom i finansiranjem.

Stvarni kamen spoticanja je bio nemogućnost političkih stranaka u BiH da postignu sporazum. Problem je taj, da ono što je trebalo biti jednostavno tehničko pitanje je postalo predmetom širih političkih rasprava o balansu nadležnosti između državnog i entitetskih nivoa. Političari su druge prioritete stavili na prvo mjesto a ne one koji su bitni ruralnim zajednicama i, kao što je to često bio slučaj, pokazali nespremnost za kompromis.

Nema prostora za pregovore sa strane EU. Govorimo o istim standardima sigurnosti koji sve zemlje moraju zadovoljiti ako žele izvoziti u EU. Tako da je rješenje u rukama bh. političara.
Zastoj po pitanju standarda je sve što stoji između bh. poljoprivrednika i izvrsnog, neograničenog i bezcarinskog pristupa gotovo svih poljoprivrednih proizvoda ogromnom tržištu EU. Kada se te mjere uspostave, ne vidim razlog zašto poljoprivrednici iz Prijedora ili Bihaća ne bi mogli prodavati ćevape u Češkoj Republici ili burek u Berlinu.

Poljoprivrednici u BiH imaju pravo da budu ljuti. Ali, ne bi smjeli dozvoliti da im se pažnja preusmjeri sa stvarnog izvora problema. Uspostavljanje sistema za certifikaciju bh. poljoprivrednih izvoza u skladu sa jedinstvenim, certificiranim setom standarda je jedan od najbržih i najlakših načina da nova vlada da podstrek posustaloj ekonomiji. Vrijeme je da političari pokažu da im je važnije da građani imaju primanja nego da se drže principa sa kojima nema kompromisa.