Nedavno sam posjetio Srebrenicu sa grupom posjetilaca koji su došli u sklopu projekata koji podržava Vlada Ujedinjenog Kraljevstva a koji ima za cilj da se nauče i primjene lekcije iz jedinog genocida koji se desio u Evropi nakon Drugog svjetskog rata kako bi poboljšali odnose između različitih zajednica u UK.
Tokom ove posjete, sastao sam se sa majkama koje su izgubile muževe, sinove i članove šire porodice u tom masakru. Očekivao sam da će me potresti njihove priče o gubitku i tako je i bilo. Ali, šta me je najviše šokiralo je to što sam čuo da, čak i danas, 20 godina poslije, one žive u strahu.
Sedmicu prije moje posjete, otvorena je pravoslavna crkva na brdu blizu Memorijalnog centra u Potočarima. Na dan otvorenja, mala grupa mladića je bučno paradirala kroz Srebrenicu noseći četnička obilježja i slike Mladića i Karadžića. Majke su bile previše uplašene i da izađu iz kuća. Nema ništa muški snažno niti herojski u činu uznemiravanja starica koje žive same.
Ali, šta te majke plaši više od idiotskog ponašanja ovih mladih ljudi je politički govor koji neki političari koriste tokom predizborne kampanje. Umjesto predstavljanja pozitivne i konstruktivne vizije budućnosti Bosne i Hercegovine prevelik broj političara govori samo o podjelama i nepovjerenju i koristi etničku i nacionalističku retoriku koja previše podsjeća na rane devedesete. To često rade kako bi prikrili sopstvene neuspjehe. Sa ponovnim prisustvom takvog govora, da li uopšte čudi što građane brine pojava izbornih slogan koji se fokusiraju na jedinstvo, snagu i pobjedu. Pobjedu nad kim tačno?
Ponekad izgleda da neke od nacionalnih stranaka iz svih glavnih etničkih grupa kao da se nisu uopšte pomakle od rata. Kao novajlija u Bosni i Hercegovini, ali sa iskustvom iz mnogih manje razvijenih dijelova svijeta, nikad nisam vidio takvu nezrelost u politici. Jasno je iz svih istraživanja šta izborno tijelo želi: ekonomski razvoj, sigurna radna mjesta, bolje obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. A, bez obzira na to, neke stranke se jedva dotiču ovih pitanja i radije ohrabruju kulturu straha koja povećava broj glasova za njih, te zanemaruju politički, ekonomski i socijalni razvoj. Time zanemaruju i budućnost onih koje tvrde da predstavljaju.
Poenta pisanja ovog bloga nije da kažem građanima u ovoj zemlji za koga će glasati. To je u potpunosti njihova odluka a Britanska vlada će poštovati rezultate. Spremni smo podržati bilo koga ko je spreman da konstruktivno radi nakon izbora kako bi se sprovele reforme koje trebaju ovoj zemlji. Ali, u ovom momentu, iskreno govoreći, teško je vidjeti odakle će doći ovo novo rukovodstvo i ideje jer je rasprava namjerno obojena sramotnim, jeftinim političkim trikovima – posebno onim kojima se zloupotrebljavaju vjerski simboli ili institucije.
Na kraju, volio bih vidjeti kako građani BiH – Bošnjaci, Hrvati, Srbi ili ostali, vrše pritisak na svoje političke predstavnike da se ponašaju i govore umjerenije, jer je trenutno ponašanje pogubno za međunarodni imidž zemlje, odbija investitore i potencijalne saveznike. Ali, prije svega, u ovoj zemlji postoji veliki broj osjetljivih kategorija ljudi – povratnika iz svih etničkih skupina. Političari, kao ljudska bića, bi trebali učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se te kategorije ljudi osjećale ugodno i sigurno. To bi bio čin stvarnog političkog vođstva. Neprihvatljivo je da današnje rasprave ponovo uznemiravaju one koji su toliko propatili prije 20 godina.